“Halo, Plenkoviću, koja ministarstva nudiš? Peđa, pregovaramo li s tobom ili da zvrcnemo Milanovića?” - užarile su se telefonske linije političara ovih dana jer baš svatko sada želi u vladu, voditi glavnu riječ u postizbornoj trgovini ili barem biti dovoljno glasan da ona druga strana shvati da im bez njih nije sigurna ni premijerska fotelja ni ministarska plaća.
A građani su rekli svoje. I to njih gotovo 70 posto od svih koji su imali pravo glasa. Zaokružili su svoje miljenike ili one za koje vjeruju da nisu kao oni koje ne mogu vidjeti ni nacrtane. Pa bi tako rezultati parlamentarnih izbora mogli biti konačni najranije ove srijede, a najkasnije 30. travnja zbog ponovljenog glasanja u dvije izborne jedinice, nakon čega kreće utrka s vremenom, rokovima za sastavljanje vlade i onih magičnih 20 dana koliko se može najduže čekati do prve konstituirajuće sjednice Sabora.
"Kako do 76 ruku?", pitanje je koje si u ovom trenutku postavljaju i lijevi i desni. Najveći je pritisak na Domovinskom pokretu koji je kao treća opcija osvojio 14 mandata te je izvjesno da u rukama drži ključ za sastavljanje nove vlade. Birači su HDZ i partnere nagradili sa 61 mandatom, koji bez obzira na relativnu pobjedu nema dovoljno za većinu, kao ni SDP-ove Rijeke pravde s 42 mandata. I oni “manji igrači”, koji bi svakako mogli odigrati veliku ulogu poput Daria Zurovca iz Fokusa, već su podignuli svoju ljestvicu. U cijeloj jednadžbi spominje se i anti-HDZ koalicija, ne treba zaboraviti ni prijepore oko tumačenja Ustava i uloge predsjednika Zorana Milanovića koji želi biti premijer, ali to ne smije čak ni da podnese ostavku, a šuška se i o mogućim žetončićima s kojima bi se cijela priča mogla dodatno zakomplicirati.
Podsjeća li vas takav scenarij na nešto?
I nakon parlamentarnih izbora 2015. odigrala se prava drama. Najveća postizborna saga u hrvatskoj povijesti je nakon maratonskih jednomjesečnih pregovora završila preokretom svih preokreta i koalicijom HDZ-ove Domoljubne koalicije i Mosta te vladom s prvim nestranačkim premijerom Tihomirom Oreškovićem.
Kronologija najveće postizborne sage u Hrvatskoj
Te se godine na izborima glavna borba vodila između HDZ-ove Domoljubne koalicije desnog centra na čelu s Tomislavom Karamarkom koja je s 59 mandata bila relativni pobjednik izbora, i lijevo-liberalne SDP-ove koalicije Hrvatska raste na čelu sa Zoranom Milanovićem koja im je puhala za vratom s 56 mandata, dok je apsolutno iznenađenje bio Most s 19 mandata koji je presudio u čije će ruke ići ključevi Banskih dvora.
Kasnije koalicijske pregovore obilježili su razni manevri i obrati Mosta koji je ušao u “politički brak” s HDZ-om. I te 2015. godine, slično kao i sada, svjetla reflektora bila su uperena u treću stranku koja je trebala odlučiti hoće li ići s ovima ili onima, a od zemlje s 4 milijuna izbornika pretvorili smo se u zemlju s isto toliko ustavnopravnih stručnjaka koji su pod povećalom promatrali poteze tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.
Most se prije izbora zaklinjao da u obzir ne dolazi koalicija ni s HDZ-om ni SDP-om, Božo Petrov čak je kod javnog bilježnika ovjerio svoju izjavu, da bi nakon izbora stranka počela pregovore s obje koalicije pred koje je postavila uvjete inzistirajući na tripartitnoj vladi i nestranačkom premijeru.
U mjesec dana pregovora, Most je mijenjao mišljenja, uvjete i program, a zbog brojnih obrata sastavljanje vlade podsjećalo je na lošu sapunicu s bezbroj nastavaka ili utakmicu Vatrenih koja nikako ne može završiti bez produžetaka i penala.
A dvije su srijede nakon tih izbora odigrale važnu ulogu. Tog 11. studenog Most je obavio razgovore s objema koalicijama i rekao da traži sastavljanje takozvane vlade nacionalnog jedinstva u kojoj bi bili i HDZ i SDP, tvrdeći da bi sve drugo bila prevara birača. Iste su večeri na tajnom sastanku snimljeni Drago Prgomet, u to doba uz Petrova jedan od najistaknutijih članova Mosta, i premijer na odlasku Zoran Milanović u stanu "bez zavjesa" tadašnjeg ministra Ante Kotromanovića. Vijest je odjeknula kao bomba zbog čega su stranački kolege Prgometa nazivali izdajnikom te je ekspresno izbačen iz stranke, a neki su čak tvrdili da je sve to bila "SDP-ova sačekuša". On se pak pravdao da nije minirao Most i šalio da će Kotromanoviću za Božić kupiti zavjese.
Milanović i Prgomet
Milanović je moguće partnere iz Mosta nazivao lopovima, pa im slao pisma u kojima se odriče mjesta premijera i otvara vrata koaliciji sa svima. Karamarko je začinio priču govoreći da ne može potpisati uvjete Mosta, odbijajući tripartitnu vladu zbog čega je Petrov rekao da su vrata Domoljubnoj koaliciji zatvorena. A onda se u fotofinišu pregovora dogodio najveći obrat.
Preokret u fotofinišu pregovora
Kad se činilo da je sve bliže dogovor SDP-ove koalicije i Mosta, Petrov je vidno uzrujan objavio da su odustali od pregovora zbog, kako su tvrdili, vrbovanja koji su iz te koalicije vršeni na pojedine zastupnike Mosta u trenucima kada su te dvije strane već pregovarale o sastavljanju saborske većine i Vlade. Iste večeri Petrov i Karamarko pojavili su se na Pantovčaku sa 78 potpisa nakon čega su uplovili u svoj "politički brak".
Politolog Vojko Rešetar u svojoj Analizi procesa pregovaranja za sastavljanje vlade nakon izbora 2015. ističe da su rezultati izbora razotkrili Most kao nedovoljno spremnog da brzo definira svoju platformu. Osnovna prepreka vjerodostojnom, odlučnom i brzom opredjeljenju Mosta za uspostavljanje koalicije s jednim ili drugim blokom, smatra politolog, bio je sam Most.
"Mostov iritantan i dramatičan pregovarački salto mortale kombiniranja i variranja bio je znatnim dijelom izraz njegove kontradiktorne pozicije koja je temeljno proistekla iz internog razloga i pod pritiskom nužnog vanjskog imperativa konačnog formiranja koalicije ili novih izbora. (…) Most je konstantno i proizvoljno mijenjao svoja političko-pregovaračka stajališta te istovremeno uporno izbjegavao očitovanje o nizu relevantnih društvenih pitanja i pri tome vrlo brzo zaboravio svoju tvrdnju da će podršku dati onoj pregovaračkoj strani koja prihvati zagovarane reforme", navodi Rešetar.
Pa su pregovori, prema mišljenju politologa, više imali obilježje blefiranja, "fiškalskog nadmudrivanja i nadigravanja", nego ozbiljnog pristupa utemeljenog na transparentnoj i programski suvisloj pregovaračkoj platformi.
A dok je pažnja bila usmjerena u Most, pratili su se i potezi tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je održala pet krugova konzultacija. Istovremeno su se javljale i razne interpretacije i otvorena pitanja oko kojih se nisu mogli složiti ni političari ni stručnjaci.
Uloga Kolinde Grabar Kitarović
Grabar Kitarović je 26. studenog započela konzultacije s predstavnicima parlamentarnih stranaka koje su pokazale da nitko nema natpolovičnu većinu mandata. Koalicija Hrvatska raste imala je 66 potpisa potpore, Domoljubna koalicija nije željela otkrivati broj, ali je tvrdila da raspolaže s više od 59 mandata osvojenih na izborima.
Dva su trenutka, smatra Rešetar, u konzultacijama pojačala sumnju o transparentnosti i nepristranom načinu njihova provođenja kod predsjednice. Kolinda Grabar Kitarović tad je jednostrano u konzultaciji primila Mirka Raškovića, mimo znanja njegove dotadašnje stranke SDSS-a, i to nakon što je konzultacije u ime te stranke odradio Milorad Pupovac. Obavila je i poseban razgovor s Božom Petrovom nakon službenog razgovora s izaslanicima Mosta što je javnost naknadno saznala.
Drugi krug konzultacija krenuo je 7. prosinca, a predsjednica je prethodno sazvala i konstituirajuću sjednicu Sabora za 3. prosinca vjerujući da nema potrebe za odugovlačenjem, što je bilo prije krajnjeg ustavnog roka koji je istjecao 13. prosinca. Pritom je bilo jasno da nitko nema parlamentarnu većinu i da nisu završeni koalicijski pregovori. Na toj sjednici Sabor nije konstituiran niti je izabrao svog predsjednika jer nije postojala parlamentarna većina koja bi to učinila. Pojavila su se pitanja saziva li se nastavak te sjednice ili nova konstituirajuća sjednica te poziva li zastupnike na novu sjednicu predsjednica Republike ili predsjednik Sabora iz prethodnog saziva.
Trećem krugu konzultacija 14. prosinca prethodio je sastanak predsjednice s profesorima ustavnog prava jer se u javnosti razglabalo o različitim tumačenjima o tome što bi trebala napraviti i koje su njezine ustavne ovlasti. Neki su smatrali da treba odrediti mandatara bez obzira na nedovoljnu parlamentarnu potporu, drugi da mandat treba dati relativnom pobjedniku izbora, a neki da treba raspisati nove izbore i imenovati nestranačku vladu.
Ni taj krug konzultacija nije iznjedrio rješenje postizborne slagalice zbog čega je najavljen četvrti krug konzultacija za 22. prosinca kad se očekivalo se da će Most formirati vladu s SDP-ovoj koalicijom, s obzirom na to da su Milanović i Petrov javno tvrdili da su na rubu dogovora.
Obrat se dogodio 22. prosinca. Petrov se na Pantovčaku sastao s predsjednicom nakon čega je bio vidno uznemiren pa šokirao objavivši da pregovori sa SDP-ovom koalicijom padaju u vodu, što je Milanoviću javio tek SMS-om. Iako službeno nije potvrđeno što je Petrovu rekla predsjednica u tom trenutku, Faktograf je pisao, pozivajući se na saznanja Jutarnjeg lista, da mu je pokazala snimku koja dokazuje da se više zastupnika Mosta tajno sastalo s Milanovićem u Banskim dvorima. Ured predsjednice to je demantirao.
'Nesretna' 13. vlada
Iste večeri Karamarko i Petrov stigli su na Pantovčak sa 78 potpisa i od Grabar Kitarović tražili još 24 sata za usuglašavanje oko mandatara. U srijedu, 23. prosinca 2015., tadašnja predsjednica povjerila je mandat za sastavljanje vlade Tihomiru Oreškoviću, prvom hrvatskom nestranačkom premijeru čime je završila mukotrpna trakavica oko sastavljanja vlade.
Zanimljivo je da se tada šuškalo, a potvrđeno je godinama kasnije, da je predsjednica razmišljala o formiranju privremene nestranačke vlade te je imala spremna imena ljudi koji su trebali voditi državu do novih izbora u slučaju da se tada nije sastavila vlada.
Tihomir Orešković bio je čovjek iz biznisa koji je preuzeo jednu od najvažnijih funkcija u državi i ostao zapamćen kao premijer s najkraćim mandatom i lošim hrvatskim. U Hrvatsku je došao kao povratnik iz Kanade, a osim manjka iskustva u politici, spočitavalo mu se slabo baratanje hrvatskim jezikom pa se i danas pamti kad je u prvom govoru hrvatske građane nazvao "građevinama".
Oreškovićeva 13. vlada je u Banske dvore stigla 22. siječnja i pokazala se "nesretnom". Izdržala je nepunih devet mjeseci, od čega je četiri mjeseca bila tehnička. Tijekom kratkog mandata uslijedila je do tada neviđena kriza vlasti i višemjesečne tenzije Domoljubne koalicije i Mosta. Upisala se u povijest i kao vlada s najkraćim ministarskim stažem, onim ministra branitelja Mije Crnoje koji je dao ostavku nakon samo šest dana jer je u životopisu naveo lažnu adresu prebivališta. U lipnju 2016. Sabor je Oreškoviću izglasao nepovjerenje. Sve je kulminiralo rušenjem vlade i prijevremenim parlamentarnim izborima u rujnu iste godine na kojima je HDZ na čelu s Andrejem Plenkovićem formirao novu vladu.
Nepunih devet godina kasnije, sve su oči uprte u još jednu neizvjesnu postizbornu šahovsku partiju. Hoće li i ona biti dramatična kao tada, tek ćemo saznati. Kao i jesu li pregovarači išta naučili - primjerice, da navuku zavjese.
POGLEDAJTE VIDEO: Dok Penava priča da mu 'brak' s HDZ-om ne pada na pamet, Plenković o suradnjama: 'Čega se sramite?'
